U obranu Poljuda, u obranu našega arhitektonskog identiteta

Potaknut emotivnim člankom cijenjenog kolege arhitekta Vinka Peračića, pod naslovom Ne dirajte Magaševo remek-djelo! U književnosti to bi bila poezija..., objavljenom u Slobodnoj Dalmaciji 2. kolovoza, pišem ovaj svojevrsni memento na tu temu. U arhitektonskoj (i urbanističkoj!) profesiji šutnja je đavolja pomoćnica. Kao intelektualna prethodnica vox populi, arhitektonska se vokacija ne smije pretvoriti u pandan „onog koji vapi u pustinji“, glas onoga kojega nitko neće poslušati. To je još Biblija davno istaknula u prvi plan.

U temi recentnih prijepora o stadionu na Poljudu, kao da se obistinilo davno „prokletstvo“ koje je izrekao Boris Magaš, kako „naša politika o arhitekturi nema pojma, a nema ni interesa da nešto sazna“ (Vijenac, br. 512, 2013). Naime, ovo prostorno djelo našlo se u fokusu disparatnih interesa vremenskih silnica 21. stoljeća. Njegova funkcionalnost, likovnost i estetika pali su u dugi plan, a zoniranje i „lokacijska markica“ postali su predmetom primarnog razmatranja. A što je sa samim identitetom hrvatske arhitekture 20. stoljeća, čiji je on biljeg? A čini se da je i pojam genius loci, koji je stadion svojim prisustvom stvorio, samo teoretski refleks davnih rimskih mudrosti.

Stadion je inkorporiran u postojeći prostor grada, bez ikakve kontrapunktne agresivnosti prema postojećem gradbenom tkivu. U kruni hrvatske arhitekture Magašev je stadion jedan od dragulja / Izvor HNK Hajduk

Suživot s gradom

Stadion je osobito djelo, kako u likovnom tako i u humanističkom smislu. On je inkorporiran u postojeći prostor grada, premda u obliku moćne elipse, bez ikakve kontrapunktne agresivnosti prema postojećem gradbenom tkivu. Pa niti prema prirodnom okruženju, nego se svrstao u njezin osobiti oblikovni suplement. Minucioznim definiranjem kompleksa stadiona ostvaren je suživot artificijelne forme i prirodnoga okruženja. I kolorizam ansambla je suzdržan. To je nesumnjiva ekspresija lirske mekoće gabaritnih linija i epske čvrstine cjeline. A humanu komponentu nalazimo u skladnom introvertnom karakteru prostora kojeg obujmljuje transparentni korpus, sintetizirajući u tom obuhvatu aktivni, centralni prostor borilišta i amfiteatralno statično gledalište. A sve to u mjerilu običnog čovjeka. Stadion je uspješno asimiliran u gradski prostor, koji je postao ponosan na njegove „silnice“ koje odašilje „plemeniti“ sadržaj toga ansambla. Stadion je postao invarijabilnim dijelom gradskog prostora.

Tako se barem činilo donedavno. Onda su niotkuda došli tamni oblaci!

Vjerska je misao, za neke od svojih tema odredila kategoriju dogme, „nešto o čemu se ne raspravlja“, osobito o njihovoj biti. Bez spektakularnih pretenzija i tema poljudskog stadiona u tom bi esencijalnom smislu trebala ostati „intaktna“. To bi određivala građanska pristojnost. Ali tomu nije tako. Zato evo nekoliko „natuknica“, koje bi trebale arbitrirati u tom „nesporazumu“ zdravog razuma i „Boga novca“.

Stadion na Poljudu nesumnjivo je jedna od glavnih perjanica naše arhitekture sportskih objekata. Akademik Andre Mohorovičić u svojoj antologijskoj ediciji Graditeljstvo u Hrvatskoj (ŠK, HAZU, 1992) atribuira ga unutar kretanja stvaralačkog razmišljanja u sferi urbanizma i arhitekture u 20. stoljeću „kao kreativnu težnju ostvarenja jedinstva pročišćene, harmonične ravnoteže funkcionalnih, konstrukcijskih i oblikovnih elemenata u kompoziciji“. Povjesničar umjetnosti Radovan Ivančević stadion stavlja vidljivo na znanje budućim intelektualcima u gimnazijskom udžbeniku Umjetnost i vizualna kultura 20. stoljeća (Profil, 2009), ističući ga kao zahtjevan projekt, koji se „prema kvaliteti rješenja može uvrstiti u europske domašaje“.

Ovakve je recenzije teško ignorirati i ostati na njih ravnodušan. No, tu treba apostrofirati i sam epitet stadiona koji se referira na grad Split, nazivajući ga „gradskim stadionom“ i „stadionom na Poljudu“, dajući mu tako širu atribuciju, od one uže pripadnosti nogometnom klubu Hajduk, koja je postala kolokvijalno uvriježena i ušla u memoriju grada i njegovih građana.

Ekonomsko-društveni virus

No, ovdje treba skrenuti pažnju na gorku sudbinu koja nerijetko prati nepokretna kulturna dobra. Javljaju se „maligna“ stanja tih prostornih tvorevina, prouzročena ekonomsko-društvenim virusom, to jest, njihovim napuštanjem od strane dotadašnjeg stalnog korisnika. Stadion na Poljudu upravo je takva paradigma. Bio je niz godina pod sigurnim patronatom nogometnog kluba Hajduk. Slabljenjem tog pokroviteljstva njegova je perspektiva stagnirala sve do točke kada je taj problem bilo potrebno dignuti na višu razinu, jer bi kulminacija te agonije bila sve samo ne spektakularna.

Vlasnik treba biti stvarni gospodar. A kako da nepokretno kulturno dobro trajno živi? Od te velebne atribucije, same po sebi, zasigurno ne. Za to je potrebna pragmatična formula. Ekonomske zakonitosti ovdje su nezaobilazne. Nije održiv usklik „Aut Hajduk, aut nihil!“ Stadion treba živjeti, jer je univerzalno, svevremensko djelo. A Hajduk je tu samo jedna od mogućih varijabli. Tu treba naglasiti:

No čini se da bitka za stadion još nije gotova. Ovo nije post festum o ovoj temi, možda više odjek prema poznatoj ariji iz opere o Nikoli Šubiću Zrinjskom, U boj, u boj, mač iz toka braćo! Naime, teško se oteti reminiscenciji na „borbu za Sarajevo“, koju je šezdesetih godina prošlog stoljeća vodio Juraj Neidhardt, jer su pojedini potezi političara i „nezrelost struke“ (da parafraziramo taj izraz Borisa Magaša) predstavljali invazivne „aktivnosti“ u prostoru grada, uništavajući vizure i spoj njegove jezgre s okolnim vrijednim arhitektonskim okružjem individualnog stanovanja. Taj je napor protivljenja u mnogim aspektima uspio. Možda bi to trebala biti paradigma i za današnji Split!

Razaranje gradskog tkiva

Za ilustraciju ove teze o razaranju gradskoga tkiva, Zagreb obiluje takvim primjerima. U ne tako davnoj prošlosti srušena je stara katedrala na Kaptolu (razlog su bila potresna oštećenja), redizajnirana je jugoistočna uglovnica na Trgu bana Josipa Jelačića i vrijedno djelo Vjekoslava Bastla zamijenjeno je Behrensovom geometrijskom intervencijom; uklonjena je židovska sinagoga u Praškoj; u gimnazijski kompleks na Rooseveltovu trgu „nasilno“ se uselio Muzej Mimara, protjeravši stogodišnji sadržaj Zagreba iz centra grada u Novi Zagreb; u najljepšu secesijsku zgradu hrvatske arhitekture (Nacionalna i sveučilišna knjižnica na Marulićevom trgu), djelo Rudolfa Lubynskog, useljen je Hrvatski državni arhiv; objekti na Kvaternikovu trgu porušeni su, a Langov trg pretvoren je u benzinsku postaju; redizajniran je i stadion u Maksimiru, djelo arhitekta Vladimira Turine, i tako unedogled. 

U tu osjetljivu kategoriju stadiona mogli bismo svrstati i amfiteatar u Puli. No on odskače od pripadnosti hrvatskoj arhitekturi i primjer je antičkih dometa. Imao je borilište (koje je bilo od pijeska, otud naziv „arena“, lat. pijesak) oko kojeg je bilo gledalište. I tu se natjecalo, i to poprilično agresivno. Prema jednoj rigidnoj analizi, to nije hrvatsko arhitektonsko djelo već arhitektonsko djelo u Hrvatskoj. Povijesno gledano, amfiteatar u Puli graditeljski je „atavizam“ rimskog imperija na našem tlu. No, nije poznato da se pokrenula bilo kakva rasprava o njegovu uklanjanju, mijenjanju njegova povijesnog elipsoidnog oblika, djelomičnom rušenju zidnog plašta ili kompletnom preprojektiranju u nešto drugo. To zdanje ima status svekolike zaštite.

Konkretna inicijativa za revitalizaciju

Stadion u Zagrebu i stadion u Splitu nešto su sasvim drugo. Oni su djela hrvatskih arhitekata (Turina, Kincl, Magaš). Govore o dometima hrvatske arhitektonske umjetnosti određenog vremena, postali su dijelom identiteta svojih gradova i ušli u memoriju njihovih žitelja. I oni su pod zaštitom kao spomenici arhitektonske kulture! A kakva im je sudbina? Maksimirski stadion je pred rušenjem!? Sudbina poljudskog stadiona je upitna!?

To je pogubno nerazumijevanje arhitekture na našim prostorima uopće. To je nesporazum velikih razmjera. Mnogi ne shvaćaju bit problema, a postavili su se za tumače njegove vrijednosti. Dijele lekcije o stvarima koje ne razumiju. A zar nisu arhitektura i njezina djela nešto najljepše i najvrednije od ljudske djelatnosti uopće? Ona nam plastično iscrtavaju našu prošlost, govore o našoj sadašnjosti i pripremaju nas za budućnost.

Intencija Nenada Fabijanića, u kojoj predviđeni suzdržani redizajn stadiona nije neko površinsko estetsko poboljšanje, već uspostava punog vitaliteta kompleksa, nije „slamka spasa“ za poljudski stadion, nego čvrsto „brvno“ kojim se može sigurno doći do svevremenskog rješenja – zaštite i očuvanja jednog od najvrednijih djela našeg arhitektonskog izraza suvremenog doba. Visokim senzibilitetom svog naslijeđenog mediteranskog temperamenta, arhitekt Fabijanić odlučno staje u obranu očuvanja ovog jedinstvenog prostornog zdanja, izvedenoga po Magaševoj avangardnoj ideji u formi tzv. totalnog zahvata, u kojem je arhitektura cjelovito tijelo u prostoru, a ne zbir pojedinačnih konstruktivnih sklopova, koji čine njezinu strukturu. Turina je zagrebački stadion izveo upravo u potonjoj matrici. To je velika razlika u rješavanju prostornog zadatka iz ovog konteksta sportskih objekata.

Osim toga, moguće je govoriti i o odjeku Šegvićeva splitskog „arhitektonskog“ mentaliteta na Fabijanićev rad, koji je on upoznao još u vremenima svoje sveučilišne suradnje s ovim karizmatičnim profesorom, čija je analiza bila mjerodavna u priklanjanju vrijednostima čvrste izgrađene forme i „lazurnog“ maritimnog okruženja. 

Sada je to postalo izloženo napadima nearhitektonskih krugova, čije bi posljedice eventualne realizacije bile pogubne za kompleks stadiona, za Split i arhitektonsko stvaralaštvo uopće. Kako je moguće bez gorčine zamisliti nestanak jedne od najprepoznatljivijih veduta grada Splita, pogled na poljudski stadion!? Većina razglednica, koje su turisti nosili u svoje zemlje diljem svijeta, pored Dioklecijanove palače ima motiv tog stadiona. To je bio ponos Splita, Dalmacije i Hrvatske.

Kako se pomiriti s mijenjanjem puta povijesne geneze hrvatske arhitekture, ako se neke njegove reperne točke doslovno izbrišu? Tko bi razuman mogao osporiti atribuciju kulturocida takvom postupanju? Pa i posve neupućenu čovjeku posve je jasno da se iz krune ne vade najljepši dragulji, jer ako se to učini, onda to više nije kruna. A u kruni hrvatske arhitekture Magašev je stadion jedan od dragulja.

Navodno je jedan povijesni hrvatski kralj bacio kletvu na svoj narod upravo zbog niza „izdajničkih“ ideja. Pa valjda se to nije odnosilo i na našu arhitekturu! Ali izdaja uvijek stoji pritajena iza ugla. Fabijanić ih u slučaju poljudskog stadiona dočekuje „mačem i ognjem“. Njegov arhitektonski credo i odlučnost stoje u obrani hrvatske arhitekture. Ima li većeg i plemenitijeg motiva u nekoj profesiji? Tako se čuva tradicija naše arhitektonske misli i prakse, tako se održava identitet našega graditeljstva i tako se pruža pragmatična „paradigma“ budućim generacijama u postupanju u sličnim slučajevima!

Split je sada na velikoj kušnji! Arhitektura i urbanizam ne praštaju pogreške. One ostaju kao „zla kob“, zapisane u hrestomatiji povijesti umjetnosti svakog naroda.